Put svjedočenja, put pravde i pomirenja, tema je tribine koja se danas održava u Tuzli. Učesnici su predstavnici Tužilaštava iz Tuzle i Bijeljine, psihijatri, te predstavnik Udruženja porodica porodica zarobljenih i nestalih lica općine Zvornik. Organizatori ovih susreta su OSCE i Humanitarno društvo ''Prijateljice''.

Praćenje suđenja optuženima za ratne zločine samo je po sebi zahtjevno i teško. Još teže je svjedočiti na suđenju, zajedničko je stajalište svih učesnika tribine. Jedino savjetovanje i stručna psihološka pomoć mogu pomoći članovima porodica ubijenih da se oslobode straha od svjedočenja, ali cjelokupna zajednica mora biti na strani svjedoka, kasnije kad se suđenje završi.

Porodice ubijenih, često strahuju od reakcije okoline nakon što svjedoče na sudu, pa nisu rijetki slučajevi da se uopšte ne odazivaju na pozive sudova. Tribine poput današnje u Tuzli, kažu organizatori samo su mali korak ka putu svjedočenja i razotrkrivanju ratnih zločina, ali i pomirenju između nekad sukobljenih strana.

Foto-galerija sa tribine:

U nastavku prenosimo kompletan govor ispred Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica općine Zvornik.

Dame i gospodo, cijenjene porodice zarobljenih i ubijenih, poštovani predstavnici vladinih i  nevladinih organizacija, poštovani mediji,

Dozvolite mi da Vas poselamim i pozdravim u svoje lično ime kao u ime porodica zarobljenih i nestalih lica općine Zvornik.

   Grad Zvornik je smješten u istočnom djelu BiH, a samim tim je i jedan od prvih gradova koji je napadnut od strane JNA, teritorijalne odbrane Zvornika i drugih paravojnih formacija  iz Srbije. Po popisu stanovništva iz 1991 god. nacijonalni sastav stanovništva je bio sljedeći:

• Bošnjaci : 48102 osobe ili 59,2%
• Srbi: 30863 osobe ili 38%
• Hrvati: 122 osobe ili 0,2%
• Jugosloveni: 1248 osobe ili 1,5%
• Ostali: 960 osobe ili 1,2%

   Dakle, od 8. aprila do kraja juna 1992.god. na području općine Zvornika je ubijeno preko 1500 osoba civila, dok je ostalo stanovništvo protjerano, a jedan dio vojno-sposobnih muškaraca je zadržan u više logora u Zvorniku gdje je dosta stradalih u tim logorima, a ostatak je prebačen u  logor „Batković“ nakon čega su razmjenjeni.

   S obzirom na tragična dešavanja, velika stradanja i raseljavanje stanovništva, nepostoje tačni podaci o broju ubijenih niti broju stanovnika koji sada živi u Zvorniku.

   Naša država BiH po Dejtonskom sporazumu se sastoji od dva entiteta:

• Fereracije BIH  i Republike Srpske
• Distrikt Brčko.

Ovi podaci vrlo su bitni radi kvalitetne analize problematike vezane za svjedočenja i zaštitu svjedoka u kaznenom postupku.

   Ako znamo kroz šta su prošle porodice ubijenih, da je većina od njih fizički i psihički traumatizirana okolnostima pod kojima je izvršeno kazneno djelo, tako da ih to čini izuzetno osjetljivim, a s obzirom na vremenski period dešavanja između počinjenja zločina i svjedočenja otežava sprovođenje istrage u predmetima ratnih zločina, a samim tim i poteškoće kada je u pitanju pribavljanje dokaza.

   Osim toga, veliki vremenski period koji je ostao iza utiče na svjedoke čija sjećanja neminovno blijede, a neki od ključnih svjedoka su u međuvremenu umrli.

   U predmetima ratnog zločina neophodno je pouzdano i detaljno svjedočenje kako bi se ostvario pravičan i efikasan sudski postupak. Međutim, naša dosadašnja iskustva govore da svjedoci koji su povratnici na svoja prijeratna prebivališta nežele ili nerado pristaju da svjedoče. Ova činjenica neiznenađuje, jer mnogi svjedoci i njihove porodice žive u entitetu u kome njihova etnička grupa prestavlja manjinu. Osim toga, osumnjičeni je najčešće pripadnik etničke grupe koja je u većini što ostavlja prostora za uznemiravanje, zastrašivanje ili napad na svjedoke.

   Činjenica je da svjedoci nerado svjedoče u predmetima ratnog zločina a ovo može biti rezultat stvarnog pritiska i ugroženosti svjedoka ili njegovog subjektivnog osjećaja, što može dovesti do toga da svjedok zaboravi što se doista desilo kritičnog trenutka.

   Također je evidentno da se svjedok dodatno traumatizira samim svjedočenjem obzirom da svjedočenja prizivaju bolna sjećanja na događaje koja su se desila prije 15 i više godina.

   Veliki problem predstavlja i promjena iskaza svjedoka na glavnom pretresu u odnosu na iskaze date pred tužiteljem tokom istrage. Postavlja se pitanje „Da li svjedoci mjenjaju iskaze usljed zbunjenosti pritiskom i prijetnjama ili iz nekih drugih razloga?“.

   Veliku i nepremostivu poteškoću u proscesuiranju osoba osumnjičenih za ratne zločine predstavlja problem koji se odnosi na dostupnost osumnjčenih odnosno optuženih koji uzimaju državljanstva susjednih država i koji se mogu skrivati u istim.

   Pošto ustavne odredbe tih zemalja onemogućavaju izručenje vlastitih državljana, moguće je da osobe koje bi bile optužene pred sudom BiH ostanu nedostupne jednostavnim prelaskom državne granice.

   Sve ovo ukazuje da rješavanje problema suđenja za ratne zločine sve više iz pravnih okvira prelazi u politički okvir i ovisi od političke volje država da li će svoje unutarnje pravo prilagoditi obavezi omogućavanja suđenja počiniteljima ratnih zločina shodno međunarodnim sporazumima i opće prihvaćenim načelima kaznenog prava.

   Ja ću se sad malo osvrnuti na dosadašnja procesuiranja ratnih zločina počinjenih na području općine Zvornik. 

   Dakle, od ukupnog broja ubijenih, oko 1000 osoba je identifikovano, a za počinjene zločine čiji su procesi vođeni pred specijalnom Sudom u Beogradu, Sudom BiH i kantonalnim sudom Tuzla, pravosnažno je osuđeno par ljudi, koji se mogu na prste nabrojati, a ukupan broj god. zatvorske kazne je ispod 50 godina.

   Ako znamo, da se na Sudu BiH nalazi preko 13000 predmeta za procesuiranje ratnih zločina i ako ovaj proces bude tekao ovim tempom, pitanje je da li će i unučad od ubijenih dočekati pravdu pod uslovom da osumnjičeni za zločine i svjedoci do tada prežive.

   I na kraju bih se osvrnuo na atmosferu u kojoj se procesuiranje ratnih zločina odvija, na žalost, zbog politizacije i relativizacije ratnih zločina.

   U BiH i susjednim državama vlada atmosfera u kojoj su počinitelji ratnih zločina još uvjek viđeni kao heroji.

   Dakle, nema sistematskog napora društva da se ljudi u svim sredinama suoče sa prošlošću i postignu konsenzus o potrebi da se počinitelji ratnih zločina kazne bez obzira na to ko su i na kojoj su funkciji bili.

   U rješavanju problema i prevazilaženju poteškoća u cilju efikasnijeg procesuiranja počinitelja ratnih zločina, neophodno je uključivanje institucija zakonodavne i izvršne vlasti čiji je zadatak da svojim djelovanjem, ustavom, zakonom i drugim propisima stvaraju i osiguraju okvire i uslove da tužilaštva i sudovi širom BiH mogu samostalno, neovisno i uspješno obavljati svoje poslove, naravno sve po zakonu, a u interesu prava, pravičnosti, pravde i pružanja makar zakašnjele satisfakcije porodicama žrtava ratnih zločina.